Petar Obradović vjeruje, kaže, u rad. Možda bi bilo točnije reći da ne vjeruje u čekanje na inspiraciju, već u redovito skladanje; u to da svaki dan prione poslu, „uroni u glazbu”. Kada počne skladati, ne putuje „na slijepo”, već prije toga dugo promišlja o tome za koga piše, za što i kada, čak i za kamo, odnosno, u kojem prostoru će njegova skladba biti izvedena, kao što zamišlja i publiku koja će to slušati. Pitanje izvornog prostora od manje je važnosti za nosač zvuka i „posredovanu” snimku, ali ostaje utjecaj na autorovo inicijalno oblikovanje skladbe. Sve što je dosad napisao, izvedeno je i snimljeno, ne čeka u poslovičnim ladicama, što smatra vrlo važnim.
Obradović sklada „iznutra”: kao aktivni trubač i član Simfonijskog orkestra HRT-a s tridesetogodišnjim iskustvom, o skladanju je učio i uči iz prakse: iz orkestralnog zvuka, iz toga kako neki instrumenti zvuče zajedno, a kako drugi, iz svjetske glazbene literature, iz redovitog testiranja onoga što je možda zgodno „na papiru”, ali se u praksi ne da odsvirati. Iz poštovanja za praksu i za kolege glazbenike, Obradović redovito za sve dionice provjerava mogu li se odsvirati, imaju li smisla: moli kolege da ih prosviraju, da mu kaže što bi promijenili. I cijeni njihovu iskrenost i uči iz njihovih odgovora.
(Dina Puhovski, ulomak iz komentara)
Hrvatsko društvo skladatelja, Cantus d.o.o., 2024.
9824507342
