Silvio Foretić: Solisti, za gudače

Silvio Foretić (1940.): Solisti, za gudački orkestar, nosi oznaku Can. 131-3759 i također je kao partitura objavljena 2015. godine, u notografiji Andreja Skendera. Skladba traje deset minuta, a pisana je za ansambl Zagrebačkih solista pa je i praizvedena u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 18. siječnja 2014., na koncertu u povodu 60. obljetnice ansambla. Od učenika Milka Kelemena, Maurizia Kagela i Karlheinza Stockhausena očekuju se djela s više izvanglazbenih elemenata, ali ova je skladba dokaz da je Foretiću potpuno jasan zadatak kad piše za komorni ansambl, pa se treba podsjetiti na to da je još 1963. utemeljio Ansambl za suvremenu glazbu, a tijekom boravka u Kölnu, od 1982., vodio Ansambl »kraj stoljeća, kraj tisućljeća« te više puta pisao za takav gudački korpus. Skladba Solisti koncipirana je u dva, prema tempu, kontrastna dijela. Prvi je Poco allegro, a drugi Adagio, dok je finale koncipiran kao tempo primo sa solo violinom, u skladu s naslovom djela. U prvom su karakteristični glissandi kombinirani s Bartok pizzicatima, što daje vrlo efektnu i britku pokretljivost. No Foretić ne preže od malih pomaka u smjeru modernizma pa se pri kraju skladbe kontrabas tijekom sviranja ugađa za veliku uzlaznu sekundu, od E preko Es na D. No to nije jedina domišljatost skladbe, jer kako kaže sam skladatelj: »Dok se Solisti pojavljuju u naslovu, ‘zagrebački’ se krije u notama iz kojih je proizišao sav tematski i harmonijski materijal djela.« Naime, pridjev zagrebački vidljiv je u silaznom tonskom nizu koji se permutira tijekom skladbe više puta na razne načine, sastavljen od tonova: zAGrEBA, te c i cis koji predstavljaju »čki«. Unatoč toj upisanoj zvučnoj posveti, skladba je prema svojstvima i kvaliteti neutralna, namijenjena gudačkom orkestru. I ova partitura završava bilješkom o skladatelju na hrvatskom i engleskom jeziku.

(Đurđa Otržan, časopis Cantus br. 200/201)