Parać, Frano: Simfonija

Klasično četverostavačna SIMFONIJA (1992./1993.), slično kao i točno deset godina ranija SARABANDA, dopušta da osnovne značajke skladateljeva rukopisa prepoznajemo i doživimo u punom plasticitetu polihronog instrumentalnog ruha. Motivičke jezgre, koje ponavljanjem preuzimaju ulogu melodijskih okosnica, i ovdje su, doduše, položene prvenstveno u gudački sloj orkestra, ali ih puhači obogaćuju svojim signalnim intervencijama, da bi u kulminativnim točkama glazbina razvoja bitno pridonijeli snazi i rasponu strogo kontroliranih gradacija. Najuočljiviji je taj postupak u vehementnom prvom stavku i njemu gotovo zrcalno suprotstavljenom posljednjem. Oba u tempu Moderato, izrastaju iz četiritonske motivičke formule, silazne u prvom, uzlazne u drugom slučaju, na kojoj počiva porast izrazne napetosti (prvi put postupniji, drugi put nagliji), i njezino popuštanje, da bi na kraju skladbe, uz zvona i mrmor timpana odjeknula u uvećanim notnim vrijednostima. Svjetlija atmosfera koju na početku drugoga stavka, Andante amoroso, unosi skromna dijatonska melodija u drvenim puhačima, prekida se u njegovu srednjem dijelu ritamski uznemirenim ostinatima gudača i kromatski izobličenom ishodišnom melodijom koja se tek u nastupu solo fagota vraća prvotnoj bezazlenosti. Samo u trećem stavku simfonije, vrtoglavom Alla danza – Allegro energico, orkestralni je tutti od početka do kraja u funkciji opsesivnog plesnog skandiranja i maksimalne dinamike u kojoj se utapaju čak i pomalo prijeteći kromatski krikovi u limenim puhačima i rogovima.

Eva Sedak