Dubravko Detoni: de Musica
Presjek skladbi velikog hrvatskog skladatelja unatrag pola stoljeća na novom Cantusovu albumu
Od modernizma do poetskog svijeta snova
Piše: Đurđa Otržan
Nosač zvuka naslovljen O glazbi dosad je najšireg raspona u opusu Dubravka Detonija. To je suma njegovih skladbi za velike glazbene formacije u gotovo pola stoljeća; od Dramatskog prologa za simfonijski orkestar iz 1964. do recentnijih snimki. Album počinje Simfonijom iz 1976., za orgulje, komorni sastav, zbor i simfonijski orkestar te nakon već spomenutog Prologa donosi Ratne slike za soliste, dječji i mješoviti zbor te simfonijski orkestar iz 1985., Devet prizora iz Danijelova sna za simfonijski orkestar i naposljetku rijetko vrijedan zapis niza eliptičnih skladbi De Musica iz vremena ansambla Acezantez, za komorni sastav, simfonijski orkestar i elektroniku. Raspon koji spominjem nije samo u broju i tipu izvođača ili tek suma pet desetljeća. Tu je i raspon tema koje su zaokupljale Detonija u pola stoljeća njegova rada na velikim simfonijskim freskama, od sonatne forme na modernistički način do uranjanja u poetski svijet snova i lirske dramatike.
Osim toga, tu je i mali traktat »de Musica«, glazbeni dijalog autora sa svojom umjetnošću, slovima, poviješću, zabranama i vlastitim djelom. No osim te veličanstvene panorame jednog samostalnog i savjesno vođenog skladateljskog poetskog života, ovaj album krasi iznimna knjižica iz pera samog autora. Detonijev književni dar već je naveliko poznata i prihvaćena činjenica pa ako on sam za sebe napiše: »U njegovu skladateljskom opusu može se zapaziti spiralni krug koji kreće od dramatična postbartkovskog neoekspresionizma, napaja se zrelim poljskim zvukom, osvježava se lirsko–poetskom (ponekad i multimedijalnom) nadstvarnošću novolijepoga i jednostavnoga, a zatim se preko dosjetke postmodernističkoga brvna vraća recentnijim oštrinama poslijeavangardnoga neostrukturalizma«, teško da bi mu itko mogao proturječiti. A o karakteristikama skladbi Detoni zacijelo zna više od ijednog, ma kako stručnog slušatelja pa su njegovi tekstovi u toj knjižici samo nastavak njegova talenta i autorefleksivnih sposobnosti, koje obogaćuju album.
Uz to, album na naslovnici donosi zaustavljeni svjetlosni trenutak iz skladateljevih »avangardnih« dana iz ruku najpoznatije fotografkinje toga razdoblja — Marije Braut, pa se u cjelini album doima malim Gesamtkunstwerkom hrvatske avangarde i postmodernizma. Jer, jedna je stvar bila sagledavati umjetničko djelovanje Detonija i Acezanteza sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je neka neodgovorna aura neobaveznosti išla ruku pod ruku i s ozbiljnim težnjama, a drugačije je danas, s iskustvom različitih faza glazbenoga razvoja, kad se vidi mjesto tog razdoblja u cijelom Detonijevu dosadašnjem stvaralaštvu. U tom je smislu album poučan za našu sredinu jer ukazuje na neusporedivu samostalnost toga često pogrešno shvaćenog autora. I kad je bio na početku svojega skladateljskog puta, osim one neizbježne aure slučajnog i prolaznog, već se tada (a to de Musica bjelodano pokazuje) moglo uočiti da će Dubravko Detoni uvijek ostati u okrilju glazbe, i kad joj služi i kad je s njom u prijeporu, ali nikad je neće diskvalificirati, iznevjeriti je nekim drugim eksperimentom, pustolovinom instalacija drugih sfera djelovanja, fizike, grafike, slikarstva... već, kad to i čini, čini to kao skladatelj, duhovni stvaratelj zvukova i njegovih emanacija. Detoni, ma kako buntovno djelovao i bio protiv normi, nikad nije diskvalificirao svoju umjetničku razinu glazbe i zvuka; upravo suprotno, sve je dublje u nju uranjao. Baš ta odanost glazbi omogućila mu je da rasvijetli i druge spektre svojega talenta i napiše knjige koje su i za profesionalne književnike teško dosegljiv rezultat spoja mašte, fikcije, dokumenta i autentičnosti. A njegova crtica o vlastitom skladateljskom putu najčistiji je dokaz traženja sebe u okrilju glazbe i njezina Melosa, njezinim tišinama i, uopće, razigranosti koja je možda priječila da ga se shvati ozbiljno. Sva sreća, jer bi to tada bila doista avantura bez kraja i konca. Sama činjenica da je bez vanjskog oslonca tražio putove izražavanja vlastitih ideja govori o njegovoj zrelosti, još od sedamdesetih, o umjetničkoj zrelosti autora koji je autorefleksivan i samokritičan, sam sebi sudac i publika, koju iznenađuje uvijek novim otkrićima. Igra je njegov jamac originalnosti.
Massimo Brajković: Massimo da Solo
Treći autorski album rovinjskog skladatelja i pedagoga donosi njegove solističke skladbe
Istra u modernom spektru zvučnih boja
Piše: Đurđa Otržan
Massimo Da Solo, nosač zvuka sa solističkim skladbama rovinjskoga skladatelja i pedagoga Massima Brajkovića, dolazi nakon njegova autorskog CD–a u izdanju Cantusa 2005. i još jednog CD–a koji je bio prikaz Brajkovićeva komornog opusa, 2009. Ovaj se solistički čini vrlo uspjelim, i u pogledu odabira skladbi, ali i snimki i izvođača. Na nosaču zvuka su skladbe Svjetionički galeb za harmoniku solo u izvedbi virtuoza Vitalija A. Muntjana, Fantasia pergolana za flautu solo, posvećena talijanskoj flautistici Luisi Sello koja i izvodi skladbu, potom Petar Ćurić na timpanima i udaraljkama predstavlja Brajkovićevu Suitu Barbanianu i naposljetku saksofonist Dragan Sremec izvodi Galebov ljubavni zov. Skladbu za klavir Brijuni u magli izvodi Massimilliana Brajković, a Jedra u nutrini sopranistica Marija Kuhar Šoša. Potom se opet susrećemo s visokim izvedbenim standardom Vitalija A. Muntjana u skladbi Kontrasti, dok Mosaico Istriano izvodi sam autor za virginalom. Dvije zadnje skladbe na rasporedu nosača zvuka su Intrada marinaresca za elektroniku, također u autorovoj izvedbi, i El gianeico, bitinada za sole i vokalni ansambl u izvedbi ansambla Antiphonus sa solisticama Monikom Cerovčec i Anom Lice.
Ovaj CD morfološki prikazuje opus autora koji je duboko vezan za glazbena sredstva istarskog lokaliteta, koji njeguje veliko zanimanje za prirodu, krajolik i društveni život tog krajolika. Skladbe su nadahnute istarskim motivima i njima prožete, a uz to posebno razrađene s obzirom na intervalske značajke istarske ljestvice. Osim toga određenja, Massimo Da Solo prikazuje Massima Brajkovića u višestrukom svjetlu dobrog instrumentatora koji s ciljem bira glazbalo i namjenjuje mu glavnu ulogu s obzirom na specifičnosti njegovih izvedbenih mogućnosti. Uz to, pregled ovih desetak skladbi odaje skladatelja velikog raspona melodičkih mogućnosti, od arhaičnih zapjeva flaute u fantaziji na istarske glazbene motive, do robusnog tretiranja reflektirajućeg odbljeska intervala sekundi u modernom spektru zvučnih boja koje nudi suvremena elektronika.
Već u prvoj skladbi osjećamo otvorenost i usrdnost, dok slušamo melodiozno crtanje galebova bivanja u svijetu vode i zraka, a harmonika svojim obilnim mogućnostima sugerira i veći, čak simfonijski prostor. Zapis za harmoniku možemo slušati kao tzv. klavirski izvadak, iza čijih se pasaža kriju orkestralne instrumentalne grupe. Poput akvarela s morskim vedutama, zvukovi dočaravaju pticu koja pripada morskom svijetu i koja lavira između svjetionika, ljudskog doma i svojeg naturalnog staništa. Skladba je redukcionistički ekonomična, ali i kao takva dočarava vrlo uspjelo dinamiku zračnog kretanja, prostorno poniranje i uzlete. U skladbi za solo flautu Brajković kao da spaja starogrčke moduse i harmonijski »prazne« tetrakorde s istarskim obodnim intervalima, čime kao da dodiruje neku drugu sferu, iznad ove fizičke, ljudske. Izvrsna i suptilna izvedba flautistice Luise Sello neprimjetnim virtuozitetom daje skladbi lakoću i plijeni jednostavnošću izražene motivike. U skladbi za udaraljke i timpane Petar Ćurić potrudio se vrlo precizno dočarati taj pjevni recitativ, sa smislom za melodiju i tonsku boju. Naročito su efektno korištena zvona koja u životu mediteranskog pojasa, pa tako i Istre, prostoru daju posebno blagdansko obilježje.
Galebov ljubavni zov za saksofon solo jedan je od nekoliko malih bisera na ovom nosaču zvuka, možda najmanji, ali i kao takav, u minijaturi, dočarava kliktaje galeba, kako to samo profinjeno uho može raspoznati i animirati instrumentalnim zvukom. I već nakon početnih tonskih zapisa čujan je Brajkovićev smisao za tonsko slikanje i dočaravanje atmosfere, što i ne iznenađuje s obzirom na to da je pisao i za kazališne predstave. Skladba posvećena vizualnom doživljaju brijunskog arhipelaga zavijenog u morsku maglu pripala je klaviru, kao instrumentu Debussyja i Satieja, koji su klavirskom tonskom kvalitetom rafiniranim izborom intervala i agogičkim prostorom dočaravali fenomene i doživljaje. Čas nepouzdane konture gornjih obrisa udaljenih otoka, čas zvuk kraja u koji nas skladba smješta, sve se to harmonično veže jedno na drugo, tvoreći časoviti, ali detaljno ocrtan krajolik sfumato ugođaja. Ljudskom je glasu na ovom nosaču zvuka Brajković namijenio skladbu Jedra u nutrini na stihove Predraga Grubića, iskoristivši zamah poetskog subjekta da sopranu podari uspone, visine i amplitude koje su izraz onih jedara koje vidimo na barkama, a ovdje su metafora za unutarnje nadahnuće. Tu je odlučio element zraka, kao medij koji sebi svojstvenom dinamikom pronosi zvukove izvan nas, ali i iz nas. Druga skladba za harmoniku, Kontrasti, modernističko je djelo velikih izvedbenih zahtjeva koje ukazuje na Brajkovićevo veliko znanje u instrumentalnoj obradi glazbenog materijala, ali i na snalaženje unutar strukture.
Dvije skladbe koje izvodi autor također su vrijedne pozornosti jer potječu iz samog zvuka instrumenta. U Mosaico Istriano za virginal, taj povijesni instrument salona i građanskih palača, može pridonijeti svojom minijaturnom oporošću i kratkim životom zvuka novom doživljaju istarske ljestvice, no ona u pravom smislu dolazi do izražaja u skladbi za elektroniku Intrada marinaresca. Obrevši se u stiješnjenom prostoru sekundi i male terce, u ovoj skladbi osjećamo neizmjeran naboj nekog inicijalnog nukleusa koji sadržava snagu novog, budućeg života, ali je još zatvoren u sebi, poput zrna pšenice koje još nije proklijalo. Intimni mikrokozmos malih i velikih sekundi koje kao da se odražavaju jedne u drugima i što to više čine, to je jača njegova tonalna podloga, koja biva zaokruženom cjelinom u sebi. Izvrsno došaptavanje prošlosti sa suvremenim dobom i efektno korištenje elektronike ovoj skladbi daju posebnu oštrinu, naboj i snagu. Baš kao što je u jednom rastavljenom akordu sažet sav zvučni život škvera i morskih dokova. Nosač zvuka završava jednim kuriozitetom i posebnim draguljem u opusu Massima Brajkovića. S iznimnim darom obrađuje specifičan način pjevanja ribara u Rovinju, poznat kao bitinada, koja u skladnoj ritmičkoj polifoniji spaja raspjevanost solističkih glasova s vokalnim onomatopejama pratećih vokala na način basa, mandoline ili drugih instrumenata. Porijeklo tog pjevanja je najvjerojatnije u načinu života i rada u barci, jer ribari su bez instrumenata, ali mogu pjevati dok su im ruke zaposlene, pa to postižu i dodatnim izražavanjem koje sugerira cijelu instrumentalnu kapelu u pratnji. Suptilna izvedba ansambla Antiphonus pridonosi tom malom spomeniku glazbene baštine, koji je Massimo Brajković podigao svojem rovinjskom okruženju.
